absint gorak ukus koji se ne zaboravlja

Autor: 20:00 Destilati

Apsint | Gorak ukus koji se ne zaboravlja

Mnogo je alkoholnih pića na svetu sa dugačkom istorijom i tradicijom. Mnogi istorijski važni događaji bili su inspirisani upravo vinom, šampanjcem, viskijem i mnogim drugim alkoholnim pićima. Međutim, postoji jedno čije se ime ne pominje tako često, a o njemu bi se svašta moglo reći. Previše je oprečnih mišljenja kada se pomene apsint. Šta god mislili o njemu, setite se da su ga mnogi umetnici kojima se svet i danas divi, obožavali.  Dok jedni podcenjuju apsint, smatrajući ga sporednim dodatkom koji je nedovoljno dobar da bi opstao sam u čaši, drugi cene njegovu “nesavršenost” verovatno pronalazeći deo sebe u njemu. 

Svakako, istorija apsinta toliko je uzbudljiva i inspirativna da voleli ga ili ne, trebalo bi da je znate. Zapamtite, to nije priča o jednom običnom alkoholnom piću koje je nastalo slučajno, oduševilo mnoge, a potom iznenada nestalo. Priča o apsintu je priča o životu. Istinita, na trenutke gorka, a ponekad i slatka. Nego, da krenem odpočetka, znate li uopšte šta je to apsint?

Šta je Apsint?

Apsint se pravi od destilovanog alkohola čija je baza obično belo grožđe, a kod nekih jeftinijih i manje kvalitetnih varijanti i krompir ili cvekla mogu biti polazna osnova. Na ovu bazu dodaju se biljke koje zapravo i daju ukus piću. Pelin, anis i komorač su biljke koje se dodaju. Osim toga, dodaje se i hlorofil koji apsintu daje njegovu jedinstvenu zelenu boju. 

Francuski način pripreme apsinta
Francuski način pripreme apsinta

Dva glavna tipa apsinta su zeleni i prozirni. Zeleni se uglavnom čuva u tamnim bocama radi protekcije hlorofila koji pod uticajem svetlosti gubi boju. Procenat alkohola iznosi od 45 do 75 vol%, a kod nekih može ići i do 90 vol%. Upravo zato, nikad se ne pije čist već se meša sa vodom ili se stavlja u koktele. Postoje dva glavna načina pripreme pića, francuski i praški (nastao je u Pragu 90-tih godina prošlog veka). 

Francuski podrazumeva posebnu čašu u koju sipamo apsint, a potom iz specijalnih fontana kap po kap curi hladna voda preko kockice šećera koja se nalazi na kašičici sa prorezima. Odnos je uglavnom od 3:1 do 5:1 u korist vode. 

Praški način podrazumeva natapanje kockice šećera sa apsintom i njegovo paljenje. Dok alkoholna isparenja sagorevaju, šećer se polako karamelizuje. Nakon toga, posipa se voda preko kockice i gasi se plamen.

Praški način pripreme apsinta
Praški način pripreme apsinta

Istorija i prohibicija

Reč Absint potiče od grčke reci absinthion,  na latinskom (Artemisia absinthium) ili na srpskom pelin. Stari grci su verovali da ova biljka ima lekovite vrednosti i konzumirali su je tako što su listove stavljali u vina i druga alkoholna pića radi ekstrakcije eteričnih ulja. Hipokrat, koga smatraju ocem medicine prepisivao je ovaj “lek” i bolesnicima koji su patili od raznih bolesti od žutice do reumatizma. Rimski pisac i prirodnjak Plinije stariji pisao je o tome kako su pobednici trka kočijama pili absithion koji ih je podsećao na to da slava ima i svoju gorku stranu. Ova biljka je ostala narodni lek kroz istoriju, a koristili su je čak i u borbi protiv kuge u 17. i 18. veku u Engleskoj. Prvi put se Absint u formi koju danas poznajemo, žestokog alkoholnog pića sa dodacima pelina, anisa i komorača pojavljuje u zapadnoj Švajcarskoj, u kantonu Nešatel koji se 1792. godine kao i danas graničio sa Francuskom. 

Iako okolnosti nastanka pića nisu precizne, veruje se da je francuski doktor Pierre Ordinaire napravio lekoviti eliksir. Do recepta zatim dolazi Major Dubied koji zajedno sa svojim sinom i zetom Henry-Louis Pernod otvara prvu destileriju u Francuskoj godine 1797. Nakon toga otvaraju i drugu destileriju u Pontarlier pod imenom Pernod Fils. Ovaj brend ostaje jedan od najpopularnijih apsinta, sve do njegove prohibicije u Francuskoj 1914. godine.

Nagli porast popularnosti ovog pića pripisuje se Francuskom osvajanju Alžira 1830. godine. Zbog povećanog otpora u deceniji koja sledi Francuska je prinuđena da šalje pojačanje i to u broju od 100.000 vojnika. Tropski uslovi Alžira dovode do pojava raznih bolesti, a u borbi protiv njih vojnici dobijaju pelin koji konzumiraju sa vinom kako bi umanjili gorak ukus. Nakon povratka u domovinu želja za tim ukusom jednostavno ne nestaje.

Kašičica sa prorezima
Kašičica sa prorezima

Egzotičnost, duga istorija i mitovi o halucinogenim svojstvima ovog pića i njegovih komponenti doveli su do znatiželje javnosti i samim tim pojačale potrošnju. Do 1849. u Francuskoj postoji nekih 26 destilarija koje zajedno proizvode 10 miliona litara ovog pića. 

Apsint postepeno počinje da osvaja umetničke i intelektualne krugove. 1859. Eduar Mane slika 

Le Buveur d’absinthe (Pijanica apsinta). Kasnije mu se pridružuju Edgar Dega, Van Gog,  Pikaso i mnogi drugi. Oskar Vajld je izjavio da  ne postoji razlika izmedju čaše apsinta i zalaska Sunca i da je jednom po izlasku iz bara osetio kako prolazi kroz polje lala. Hemingvej je često pio apsint i govorio o tome kako ovo piće menja ideje i oslobađa.

1867. francuski psihijatar Valentin Magnan postaje direktor najvećeg Francuskog azila i samim tim vrhovni autoritet kada je reč o psihijatrijskim bolestima. Javno mnjenje počinju da oblikuju ideje kao što su superiornost francuske rase, a u isto vreme se javlja i strah od “degeneracije” francuskog društva i nacije. U stvari, pogrešno tumačenje statističkih podataka dovelo je do ovih strahova. Povećan broj psihički obolelih osoba (za šta su najverovatnije odgovorne bolje dijagnostičke metode), industrializacija ekonomije kao i smanjenje prirodnog priraštaja, čemu uzrokuje veća edukacija žena, postali su glavni pokazatelji “degeneracije”. 

Ipak, Magnan je konstantovao da je absint značajan uzrok ovih problema. On teoretiše o postojanju nove bolesti absintizma koja je drugačija od alkoholizma. Znalo se da Artemisia absinthium u sebi sadrži organsko jedinjenje, neurotoksin tujon koji u većim količinama može izazvati konvulzivne napade.  Magnan je smatrao da je upravo tujon glavni uzrok novonastale bolesti “absintizma”. 

Osmislio je eksperiment u kome bi morsko prase izložio ogromnoj količini isparenja ulja pelina dok bi drugo morsko prase izložio isparenjima alkohola. Morsko prase izloženo velikoj količini tujona padalo je u kompulzivna stanja dok bi se njegov par samo opio. Usled rezultata ovog eksperimenta Magnan preporučuje kompletnu zabranu apsinta. Naučna istraživanja sprovedena 2005. godine na apsintu skladištenom u 13 flaša iz perioda 1895-1910 ukazuju na to da je koncentracija tujona ipak bila u bezbednim nivoima.

Kritična tačka

28. avgusta 1905. godine dešava se događaj koji će možda imati najviše uticaja na javnu raspravu o apsintu i na njegovu prohibiciju širom sveta. U Malom mestu Commugny na samom zapadu Švajcarske, Jean Lanfray, poljoprivrednik i fizikalac tragično ubija ,kasnije uspostavljeno, trudnu ženu i njihovo dvoje dece. Naime, on je ceo dan proveo ispijajući razna alkoholna pića. Počevši u zoru sa dve čaše apsinta. Tokom ručka, popio je još 6 čaša vina i 6 čaša konjaka i još jedno neposredno pre napuštanje posla. 

Na putu do kuće svratio je do kafea gde je popio kafu sa brendijem, a po povratku kući i litar vina. Nakon ovoga usledila je svađa sa ženom gde je on u afektu ustrelio nju u čelo. Potom i njegovu četvorogodišnju ćerku Rose koja je došla da istraži šta se dogodilo. Na  kraju, dvogodišnju Blache  je upucao dok je bila u kolevci.

Deo anti-apsint propagande
Deo anti-apsint propagande

Švajcarska javnost se galvanizovala i okrivila apsint za ovaj jeziv zločin. Za svega nekoliko dana peticija za kompletnu prohibiciju absinta sakupila je znacajnih 82.000 potpisa. 23. Februara 1906. održalo se suđenje i ono je trajalo samo jedan dan. Jean Lanfray je proglašen krivim  i osuđen je na doživotan zatvor. Nije dobio smrtnu kaznu jer je bio pod uticajem alkohola i absinta. 

Njegovi advokati za svedoka odbrane dovode dr. Albert Mahaim koji kaže da je ovo bio klasičan primer ludila prouzrokovanim apsintom. Svega tri dana nakon suđenja, preciznije rećeno 26. Februara, on izvršava  samoubistvo u svojoj zatvorskoj ćeliji. 

Švajcarski kanton Vo gde se dogodila tragedija porodice Lanfray zabranjuje apsint mesec dana nakon suđenja.  1910. apsint postaje nelegalan u celoj Švajcarskoj, 1912. u Americi i konačno 1914. u Francuskoj. Do početka Prvog svetskog rata većina država u Evropi sa izuzetkom Španije i Velike Britanije, gde piće i nije imalo toliku popularnost, zabranjuje apsint. Mora se dodati da su na javnost i zakonodavstvo u Francuskoj imali jak uticaj i vinari koji su strahovali od smanjenja konzumacije vina.

Tek krajem 20. i početkom 21. veka dolazi do ukidanja prohibicije širom sveta, naravno uz dovođenje zakona o strogoj kontroli količine tujona. Tokom 90-tih godina 20. veka Češka postaje prestonica apsinta, a postepena legalizacija širom Evrope omogućena je dovođenjem zakona o hrani i piću na evropskom nivou. 

Ipak, povratak apsinta u “legalne tokove” bio je potpuno drugačiji u odnosu na La Belle Époque. Tada su slikari, pisci i muzičari uzivali u oslobađajućim opijanjima koja su podsticala kreativnost, drugačija razmišljanja i boemskii stil života, a danas je ipak i svet drugačiji, pa samim tim i apsint. Znam da će racionalno-praktične glave istaći tragičnu sudbinu mnogih umetnika koji su se divili apsintu. Znam da će mnogi alkoholni skeptici reći da je i apsint kriv za sve. Ali ja postavljam pitanje, šta je veće delo ili čovek? Ako je apsint kriv za njihov pad, da li je istovremeno i zaslužan za njihov uspeh? A možda nema veze ni sa jednim, a ni sa drugim. Razmislite o tome.

(Visited 3.543 times, 1 visits today)

Prijavite se na naš newsletter!

Close